Ima već neko vrijeme od kada je sa ovog našeg svijeta otišao jedan od najpoznatijih nogometaša svih vremena- Diego Armando Maradona. U kontekstu sporta, ostavio nam je primjer kako izgleda originalna ekspresija ljudskog tijela u kompetitivnoj formi.
Diego Armando Maradona rodio se 1960. godine u Buenos Airesu, u siromašnoj rimokatoličkoj obitelji. Kao peto od osmero djece, rođen je u nedjelju. Nedjelja je sveti dan za gotovo svakog Argentinca zato jer se tada održavaju nogometne utakmice. Kroničari kažu da mu je sudbina več tada bila zapečačena.
Kako mu je stric bio bivši nogometaš, on je taj koji mu je prenio ljubav prema nogometu. Sa 16 godina Diego je odigrao svoj prvi susret za seniore Argentions Juniorsa. Tada je postao najmlađi prvoligaški nogometaš u povijesti argentinskog nogometa. Ostalo je prošlost.
Opće je poznata stvar, čak i za one koje ne prate sport da je Maradonin život van nogometa bio pun skandala. Za vrijeme dok je igrao za Napoli 80-tih godina prošlog stoljeća živio je raskalašenim životom.
Kubanskog predsjednika Fidela Castra upoznao je 1986. godine. Od tada su bili veliki prijatelji, čak su i umrli na isti datum.
Poznata je i njegova “Božja ruka”. Kada je postigao pogodak rukom u četvrtfinalu svjetskog nogometnog prvenstva 1986. godine u Meksiku protiv Engleske, nazvao ju je”Božjom”. Aludirao je pri tome na osvetu Englezima što su pobijedili Argentince u Falklandskom ratu. Argentina je na tom svjetskom prvenstvu pobijedila Englesku i po drugi puta postala prvak svijeta u nogometu.
U popularnoj kulturi on ima status božanstva, a u Argentini postoje tri ikone koje ih predstavljaju kao naciju : ikona tanga Carlos Gardel, političarka Eva Peron i Maradona.
Kada pogledamo Maradonu vidimo da je on bio daleko od idealne osobe. Naprotiv, možemo reći da je njegov život izvan sporta bio prilično kontroverzan.
Pa zašto ga onda ljudi toliko vole?
Razlog zašto ga ljudi vole je taj jer on,u kontekstu nogometne igre, predstavlja čistu originalnost, autentičnost. Metal koji najbolje označava tu originalnost je – zlato.
Iako znamo u svakodnevnom životu biti robovi rutine, upravo suprotno volimo kod drugih ljudi. Volimo biti u blizini ljudi koji imaju spontanost i koje nisu lažne, već su stvarne.
Također, gledajući takve ljude i njihovu izvedbu zrcalimo sebe. Mi također, imamo segmente u životu gdje dajemo najbolje od sebe, gdje smo pravi. To može biti odnos sa partnerom, porodicom ili u poslu. U sportskoj izvedbi možemo imati ekspresiju originalnosti, kao što je možemo imati u umjetnosti ili pak u vrtlarstvu.
Sa druge strane, imamo dijelove nas koji nisu takvi, koji su čista suprotnost. Kao što ih imamo u Maradoninom primjeru. Ipak smo samo ljudi, sa svim svojim manama i vrlinama.
Nadimak Maradone, na španjolskom jeziku, je El Pibe de Oro. Na engleskom jeziku glasi The Golden Kid, a na hrvatskom Zlatni dječak. Taj nadimak ga je pratio putem cijele njegove karijere.
To dječje u njegovoj nogometnoj igri možemo prepoznati u sebi i sada kada smo odrasli, ali i kod današnje djece. Izaći vani na ulicu i samo se igrati po cijele dane. Biti potpuno u trenutku ovdje i sada. Biti nevezani za igru i uživati u njoj, znajući da je to samo igra. To je bit sporta, ali i života općenito.
To je ono kada osječamo radost života bez ikakve uvjetovanosti. Taj osječaj ne treba biti uvjetovan ničim vanjskim.
I zaista, kada gledamo Maradonu na nogometnim snimkama, na njegovom licu se vidi da izgleda kao zaigrano dijete. Ne postoji ništa drugo nego on i lopta stopljeni u jedno, bez opterećenja oko izvedbe i rezultata.
Zato čuvajmo to dječje u sebi, neka se sjaji to naše zlato kao što se u nogometu sjajilo ono Maradonino.